"Dva različita svijeta i jedna ljubav" 1. i 2. poglavlje
1.poglavlje
Vratila sam se u svoj rodni grad, nakon što sam cijelo ljeto i prvi mjesec školske godine provela kod bake. Živim u San Boli, grad u kojem rijetko ima sunca. Nalazi se u Južnoj Kaliforniji. Jako je tmuran grad, prekriven maglom i obilnim kišama. Na ljeto, čak i kad je u drugim gradovima toplo, sunčano i vedro, kod nas vrijeme ostaje uvijek isto. Nije prevelik, pa se zbog toga večina ljudi poznaju i svi su veselo i prijateljski raspoloženi.
Zbog tog razlog, baka Hilda zove mog brata i mene k njoj pošto ona živi na selu, koje je udaljeno nekoliko kilometara od Teksasa. Iako ne volim previše selo, obožavam sunce i odlazak k njoj, a i ona voli kad joj mi dolazimo u posjet pošto je večinom sama.
Moj stariji brat Luis i ja umiremo od smijeha kad smo kod nje jer znaju, svako toliko, proći njene sestre, mamine tete i onda igraju karte, pa se svađaju, a mi se smijemo njihovim pričama. Kad nam je bilo dosadno smo odlazili u grad, Teksas, na zabave gdje nam je bilo odlično i super smo se zabavljali. Luis ima smeđu kosu koja je pomalo duga i jako me živcira jer nikako ju ne zna namještavati, a njegove smeđe oči su slične mojima, ali su pomalo veče. Dosta cura trči za njim jer je stvarno zgodan, moram to reći, ali izgleda da ga niti jedna ne zanima pošto pronalazi samo djevojke koje žele vezu na jednu noć. I to me dosta živcira jer ne možeš tako postupati prema curama, ali sretan on sretna ja.
Uglavnom, bilo mi je jako žao što sam se morala pozdraviti od bake jer ju ne vidimo prečesto i rijetko dolazi k nama jer ne voli hladne gradove poput našeg. Luis i ja smo joj obečali da ćemo se vratiti k njoj što prije budemo mogli, kad budemo imali vremena, ali dobro sam znala da će dosta vremena proći sve dok ju ne vidimo slijedeći put jer sam ja maturantica i moram učiti kako bi se pripremila za maturu i kako bi mogla upasti na fakultet. Brat je parkirao svoj stari BMW, crvene boje, u garaži. Naša kuća nije prevelika, ali dovolja je za četveročlanu obitelj. Nježno roze boje je, ima prizemlje, podrum i jedan kat. Moja soba se nalazi u podkrovlju. Za nju sam se morala svađati s bratom jer je bila njegova i morala sam mu obečati da ću obavljati sve kučanske poslove umjesto njega, kako bi ju na kraju mogla imati. Naravno, morala sam mu obečati, iako mi tu i tamo pomaže jer se tata i mama deru na njega, ali jako sam mu zahvalna jer sam preuredila onu sobu baš kako sam ja htjela i imam svoju malenu slobodicu u kojoj rijetko netko dolazi, pa mi nitko ne smeta.
Ja sam Rita Faal i imam osamnaest godina. Imam dugu smeđu kosu, šiške koje mi padaju na kestenasto smeđe oči, uvijek našminkane, pune usne i nježnu kožu. Nisam previsoka, niti preniska. Nemam potpuno ravan trbuh i zbog toga rijetko nosim uske majice jer mi se ne sviđa. Živim u četveročlanoj obitelji: brat Luis, tata odvjetnik Richard i mama Anastasia, kučanica. Moja obitelj nije poput svake jer imamo jednu tajnu: prakticiramo magiju. Mama i ja smo vještice, ali dobročudne. Stvaramo ljekove uz pomoć nekih biljaka kako bismo pomogli bolesnim ljudima, pa nas večina smatra čudom od čovjeka jer spašavamo osobe koje niti lječnici ne mogu. Mama je nekada bila lječnica, ali odustala je pošto je rodila brata i mene, pa se odlučila baviti kučanstvom, majčinstvom i magijom. Vještica si od rođenja i, nažalost, samo ženske osobe dobiju moć. Tata je normalan čovjek i prihvatio je mamu kao normalnu osobu iako je, jedini, znao njenu tajnu. Luis je poput tate, pa nema nikakve moći, ali niti ga ne privlači jer misli da je to gubitak vremena zbog čega se dosta svađam s njim.
Brat i ja smo uzeli svoje torbe iz automobila i otišli smo prema vratima ulaza. Dočekala nas je mama, naravno, koja nas je odmah izljubila i zagrlila nakon što nas nije vidjela tri mjeseca. Ona je bila najljepša žena koju sam ja ikada vidjela. Ne kažem to jer je moja mama, ali imala je nešto što nisam vidjela u niti jednoj ženi. Ja sam bila slična njoj. Ona je bila vitka, čak prezgodna za njene četrdesete godine. Imam oblik velikih očiju po njoj, ali kosa nam je različita pošto sam trebala dobiti nešto i od tate. Luis je pokupio njenu boju svijetlo smeđe i ravne kosu.
“Kako vam je bilo? Kako je baka? Morate mi sve ispričati.” –mama je sjela za stol u kuhinji koja je inaće bila njen svijet.
Obožavala je sjediti satima u njoj, praveći razne hrane i kolače, a ja bi joj ponekad i pomagala.
“Znaš ti baku.” –rekao je Luis. “Kaže da je uvijek sama, ali večinom tete dođu k njoj i igraju karte do kasno!”
“Varala je, jelda?” –nasmiješila se naša mama.
“Naravno. Sve su one varale! Kad imaš magiju i kad si stara onda te nije briga da li će te itko uhvatiti!” –uzvratila sam osmijehom.
“Rita, jesi li upoznala nekoga možda?” –pogledala me.
“Nisam, a niti me nije zanimalo. Pokušavala sam pomoći Luisu da pronađe jednu, ali nje mu išlo!”
“Samo zato što nisam htio niti jednu!” –prekinuo me, na što smo se mama i ja počele smijati jer smo dobro znale da nije istina i da se samo izvlačio.
“Idem se ja istuširati, pa nazvati Emmalee i Ginu da se nađemo i da uzmem bilježnice!” –digla sam se sa stolice i otišla sam se istuširati.
Opustila sam se uz toplu kupku i razmišljala kako je vrijeme da se uozbiljim jer ne mogu dopustiti da vrijeme prođe prebrzo bez da se naviknem na učenje za školu, a morala sam se usredotočiti na to pošto trebam izabrati najbolji fakultet. Nakon tuširanja sam nazvala Ginu i pričala sam s njom najmanje pola sata sve dok me brat nije prekinuo i rekao da mu treba telefon. Otišla sam se obući pošto su prijateljice trebale doći po mene za manje od pola sata. Obukla sam svoje crne štikle, uske jeans hlače i malo širu crnu majicu. Našminkala sam oči, povečala si trepavice maskarom, našminkala usne crvenom bojom i spustila se u dnevni kod majke.
“Prelijepa si mi.” –rekla mi je, a to mi je uvijek govorila, otkad sam bila mala.
“Hvala, po stoti put!” –uzvratila sam. “Kako je bilo doma? Sve je u redu s tatom?”
“Naravno. Znaš da bismo ti javili u slučaju da se nešto loše desilo!”
“Sigurna sam! Kako idu lijekovi?”
“Dobro. U zadnje vrijeme ne dolazi previše ljudi! Izgleda da smo ima pomogle dovoljno da ozdrave duže vremena!”
“Normalno kad imamo najače moći na Svijetu!”
“Hah, Rita, ti ne znaš što je moć zapravo.”
Pogledala sam je. Imala je ozbiljan izraz lica i nije gledala u mene. Onog izraza sam se najviše bojala. Imala sam osjećaj da mi je mama nešto tajila, ali nisam se raspitivala o tome jer bi se, najvjerojatnije, naživcirala pošto mi ne bi htjela ništa reći, a tada bismo se posvađale, što nikako nisam voljela. Pričekala sam Ginu i Emmalee u tišini i razveselila sam se kad sam začula zvono na vratima. Brzo sam potrčala otvoriti i ugledala sam ih ispred sebe. Sretno smo viknule i zagrlile smo se, pošto se dugo nismo vidjele iako smo pričale svaki dan po nekoliko sati.
Emmalee Valentine ima dugu crnu kosu, koju uvijek veže u rep, ali ostavlja dva pramenova kose, s jedne i s druge strane lice. Ima velike i tamne oči kojih sam se bojala kad sam bila mala jer mi je izgledala kao izgubljena mala djevojčica. Bila je puno viša od mene, vitka i jako zgodna. Nosila je usku odjeću koja joj je odlično pristajala. Gina Ham je moje visine. Ima kratku crnu kosu i crne velike oči. Oblači se pomalo ozbiljnije za svoje godine, ali svejedno mi je preslatka.
“Dobar dan, gđo Faal!” –Emmalee i Gina su, jednoglasno, pozdravile moju mamu, koja je odmah došla kraj vratiju.
“Oh, djevojke, koliko vas ja nisam vidjela!” –nasmiješila im se, kao i uvijek. “Kako ste?”
“Odlično sad kad nam se Rita napokon vratila!” –nastavila je Emmalee.
“Kako ste vi?” –upitala je ljubazno Gina.
Gina je večinom bila jako ljubazna i nježna osoba. Ne kažem da Emmalee nije, ali ona mi je ličila na malenu djevojčicu.
“Dobro, kao i svaki dan!”
“Idemo mi, mama! Nemoj se začuditi ako me nema dugo!” –poljubila sam je u obraz i izašla sam vani.
Bila sam sretna što sam se napokon susrela s prijateljicama. Nisam ih vidjela otkad je ljeto počelo i otkad sam otišla u posjet baki, koji se čak i produžio. Primjetila sam da su i one sretne što me vide. Dok smo hodale ulicama prepričavale su mi njihove događaje, a ja sam ih pozorno slušala i čekala da čujem novosti. Sjele smo u “Solarisu”, najboljem kafiću u gradu. Bio je dosta velik i staromodan. Imao je peč na dvra koji je grijao veliku prostoriju. Stolice su bile od dvra, kao i stolovi. Oduševila sam se kad sam osjetila miris koji mi je jako falio. U kafiću su se čak i hrane pripremale pošto se našim gradom prolazilo kako bi se brže stiglo do Solofka. Putnici su se često zaustavljali ondje i zadržavali nekoliko sati pošto im je atmosfera bila ugodna. Sjele smo na uobičajeno mjesto, kraj prozora gdje smo pratile tko je prolazio, a i ja sam ga voljela jer sam mogla buljiti u široku i veliku šumu po danu, te u zvijezde i nebo, navečer.
“Kako je tebi bilo, Rita? Upoznala nekoga?” –upitala me Emmalee, prekidajući njenu priču.
“Ma bilo je ok kao i uvijek. Na selu nije nešto posebno!” –odgovorila sam. “Luis i ja smo često odlazili u Teksas gdje smo plesali i glupirali se na njihovim zabavama! Super je tamo! Jednom moramo otići!”
“Ah, lijepo. Drago mi je što si se zabavila!” –pogledala me osmijehom Rita. “Nisu poznala nikoga?”
“Mah, jesam, ali nisu me previše zanimali! Bili su dobri, ali... Previše su napadali!
“Napadali?” –zbunjeno će obje.
“Da. Svaki sad bi me dolazili pitati za ples i to svaki dan iste osobe! Morala sam nagovoriti brata da ih potjera! Nisam mogla niti normalno disati!”
-zanijekala sam, a one su se počele smijati. “Nije ništa smiješno, znate?”
“Vjeruj mi, je!” –nastavila je Rita. “Inaće si ti ta koja kaže da nitko ne trči za tobom. Vratiš se nakon tri mjeseca i kažeš kako te ekipa nije puštala na miru!”
“Nisam ja kriva. Samo sam uživala!”
“Da, da, kako da ne! Vidimo mi da si ti velika šmekerica!” –namignula mi je Emmalee.
“Svejedno! Kako su Nash i Samuel?”
“Oh, super su. Rekli su da će najvjerojatnije doći kasnije!” –odgovorila je ona.
“Bili su presretni kad su čuli da se vračaš!” –uzvratila je Rita.
“I ja sam bila presretna kad je došao dan mog povratka! Više nisam mogla bez vas! Ovaj, rekle ste da mi morate pričati o nečem ozbiljnom! O čemu se radi?”
“Ah, da, to smo ti zaboravile reći.” –rekla je Gina. “Sjećaš li se kad smo ti pričale o tome da su došla dva nova dečka i jedna cura?”
Samo sam klimnula glavom dok sam lagano pila svoj čaj.
“Zaboravile smo ti reći koliko su čudni!” –dodala je.
“Čudni?” –zbunjeno ću.
“Da, čudni, Rita!” –pogledala me Emmalee. “Dva dečka su jako zgodna, a cura je također lijepa. Jedan je njen brat, a drugi joj je dečko! Oni su uvijek zajedno i s nikim se nisu upoznali. Znamo samo da se zovu Travis i Savana Uline i Conner Dag!”
“Savana?!” –na to ime sam se nasmijala, a prijateljice su također sa mnom.
“Da, i to je jako čudno. Kako možeš dijete nazvati Savana?” –zanijekala je Emmalee.
“Ali izgleda da se neće zadržati za dugo. Najvjerojatnije će do kraja dvanaestog mjeseca otići!” –nastavila je Gina.
Slegnula sam ramenima i nastavila piti svoj topli čaj. Nije me zanimalo tko su novi školski učenici kad sam čula kako se ne druže s nikim, pa sam imala osjećaj da je najbolje kloniti ih se pošto mi ne trebaju prijatelji koji se ne upoznajavuju s nikim. Pogledala sam kroz prozor dok su prijateljice pričale i primjetila sam kako se automobil približava kafiću. Bio mi je jako poznat, pa sam se nasmiješeno podignula sa stolice i istrčala iz kafića dok su Gina i Emmalee zbunjeno gledale za mnom. Iz automobila su izašli dva dečka, također nasmiješena poput mene. Bili su to Nash Rian i Samuel Ostans. Samuel je imao dosta ozbiljan izraz lica za svoje godine, ali bio je prelijep. Imao je smeđe oči, nježne, i tamnu smeđu kosu s istom frizurom moga brata, koja mi, začudnom, kod njega nije išla na živce. Bio je jako viši od mene i jako zgodan. Nosio je večinom široku odjeću. Nash je imao svijetliju kosu od Samuela i tamnije oči od njega, ali bio je, također prekrasan i zgodan iako mu je izraz lica, ponekad, bio preozbiljan, ali večinom se zezao i smijao, pa nisam nikad obračala pozornost na ono. Nosio je, također, široku odjeću, a oko vrata uvijek slušalice koje su mu bile uključene u mobitel.
Sretno sam ih pogledala, potrčala prema njih i zagrlila ih, kao i oni mene. Njih dvoje su mi bili poput brače. Bili su moje godište i znala sam ih otkad sam bila mala.
“Čovječe, koliko te nije bilo!” –uzvratio je Nash otvarajući mi vrata kafića. “Mislili smo da se nikad više nećeš pojaviti!”
“Hah, mislili ste krivo! Nikad vam neću dati prostora da dišete bez mene!” –nasmiješila sam im se.
“Znaš da nam nikad nisi smetala. Drago nam je što si se vratila, napokon!”
-rekao mi je Samuel.
Njih dvoje su se pridružili mojim prijateljicama i meni. Bila sam sretna što sam bila uz moje društvo koje mjesecima nisam vidjela i koje sam morala čuti svaki dan i pričati s njima satima. Bili su najbolje društvo koje sam ikada mogla imati. Ponekad bismo se svađali, prepirali, ali izrasli smo zajedno i nismo se mogli naviknuti da smo jedno bez drugoga.
“Sutra u školu, ha?” –upitao me Nash.
“Hah, naravno! Jedva sam čekala. Nisam više mogla biti kod kuće!”
-uzvratila sam.
“Ti si inaće voljela ići u školu i kad nije bilo potrebe za time!” –nastavio je Samuel.
“Da, ali samo jer ste vi bili tamo.”
“Rita jednostavno ne može bez nas!” –rekla je Gina. “Kad slijedeći put odlućiš odputovati, povezi nas s tobom jer ne možemo više biti bez tebe!”
“Naravno, niti TI ne možeš bez nas jer inaće nas ne bi zvala svaki dan po pedeset puta!” –pogledala me Emmalee.
“U redu. Više vas neću ni zvati kad budem otišla, pa će vam faliti to zvonjenje mobitela!” –rekla sam ozbiljno.
“Ne!” –viknuli su ostali. “Emmalee!”
Nash, Samuel i Gina su se izderavali na nju i jednoglasno pričali, dok je ona samo zbunjeno klimala glavom neznajući što su joj govorili. Nasmiješila sam se. Njihovo prepiranje mi je puno falilo i bilo bi mi žao da se jednoga dana naše društvo raspadne. Nakon što sam dopustila da se prepiru nekoliko minuta, prekinula sam ih i rekla im da nikada neće proći niti jedan dan da se ja ne čujem s njima jer su mi oni jako važni i ne bi dopustila da ne popričam s njima ako smo dosta udaljeni. Nisam ni primjetila, ali mrak je već pao i trebala sam kod kuće. Nash se ponudio, kao i uvijek, da me odbaci kod kuće jer nije volio da sama šetam gradom navečer. Stao je ispred moje kuće i malo smo se zadržali kako bismo popričali.
“Kako je bilo? Zabavila si se?” –okrenuo je glavu prema meni.
“Naravno. Ma super je bilo!” –odgovorila sam.
“Je li te neko gnjavio?”
“Nije.”
“Osjetila opasnost?”
“Nisam.”
“Sigurna? Nitko ti ništa nije napravio?”
“Da, Nash, nemoj se toliko brzinuti za mene!”
“Znaš da je to moj zadatak.”
“Znam, znam, ali vjeruj mi, mogu se i sama spastiti!”
“Što god ti meni rekla ne ću te poslušati jer sam oduvijek pazio na tebe i uvijek ću!”
“U redu, u redu, ali nemoj se previše brinuti! Moram ići. Vidimo se sutra ujutro!”
“Ok, proći ću po tebe. Nazvat ću te kad budem bio ispred kuće!”
Nasmiješila sam mu se, pozdravila ga i zatvorila vrata automobila. Potrpubio mi je. pričekala sam da se auto udalji kako bi se vratila kod kuće. Otvorila sam vrata i kuća je mirisala na kolač od borovnice. Krenula sam prema kuhinji i provirila sam unutra. Nikoga nije bilo, osim mirišljavog kolača na stolu. Krenula sam prema njemu, uzela sam nož i htjela ga izrezati, ali netko me prekinuo vriskom, pa mi je srce skoro stato. Okrenula sam se i vidjela tatu kako ne može stati od smijeha. Tata je pomalo počeo sijediti. Nosio je okrugle naočale i imao je bujdne brkove. Bio je visok, ali Luis ga je prešao.
“Ha – ha, tata, ha – ha!” –zanijekala sam i poljubila sam ga. “Moglo mi je srce stati!”
“Ma znam da ne bi, pa se ne brinem toliko!” –nasmijao se, stavio mi je ruku na rame i progurao me iz kuhinje. “Mama je rekla da se kolač mora rashladiti!”
“I ti si pokušao, jelda?”
“Da, ali me zaustavila kao i ja tebe! Bila si s prijateljima?”
“Aha. Drago mi je što sam ih napokon vidjela! Idem u sobu, pa me pozovite kad bude vrijeme, oke?”
“Naravno.”
Pozdravila sam tatu i popela se na prvi kat, spustila sam stepenice sa stropa i popela sam se. Moja mirišljava soba je mirisala po vaniliji. Mama je uvijek stavljala mirišljave štapiće i to samo one koje sam ja najviše voljela. Imala sam roze zidove koje sam sama prefarbala. Iznad kreveta su mi bile zaljepljenje slike moga društva i moje obitelji koje sam često, prije spavanja, obožavala gledati. Imala sam i malenu terasu koja je bila puna cvijeća pošto sam ih obožavala. Otvorila sam terasu i pogledala cvijeće koje je moja mama, svakodnevno, dok mene još nije bilo, zalijevala. Primjetila sam kako roze ruže ne rastu onako kako bi trebale i kako su premale nasprem drugih. Čučnula sam i dotaknula ih. Ruka mi je pomalo zavijetlila, imala sam poluotvorene oči i onda... ruže su počele rasti. Da, imala sam magiju da mogu učiniti što god želim, ali još nije bila izviježbana. Mama kaže da treba godine i godine učenja kako bi se postiglo ono što želi i da je i ona, u mojim godinama, znala puno manje nego što zna danas.
Nasmiješila sam se, zatvorila sam vrata terase i sjela sam na krevet, na svoj mekani krevet kojeg dugo nisam osjetila pošto su na selu imali samo one tvrde. Pogledala sam u prozor i vidjela puni mjesec. Legla sam na krevet i zaspala sam. Bila sam jako umorna i iscrpljena od puta.
2. poglavlje
Slijedeći dan me netko budio. Otvorila sam oči i pogledala mamu koja me ozbiljno promatrala. Zijevnula sam i dignula sam se s kreveta, pospana. Odlično sam se naspavala, ali mislim da mi je bilo potrebno još sna. Uzela sam odjeću za školi i otišla sam u kupatilo. Istuširala sam se kako bi se razbudila što prije, pa sam se obukla i našminkala kao i uvijek. Inaće nigdje nisam išla bez šminke. Rijetko bi bila kod kuće i bez nje. Nakon što sam obavila što sam trebala, uzašla sam iz kupaonice i sišla sam u kuhinju. Mama mi je večinom spremala doručak i tako je bilo i onog jutra. Za stolom su bili i Luis i tata koji su već dosta pojeli. Na tanjuru sam imala sam imala kolač od borovnice, nekoliko šnite kruha, malo salame, sira i čašu mlijeka. Sjela sam za stol i počela s doručkom.
“Mama te pokušala probuditi prije pola sata!” –rekao je Luis. “Pa do kad si bila budna da si toliko spavala?”
“U devet sam išla spavati. Bila sam umorna, šta želiš!” –zanijekala sam. “Ne bi li ti trebao biti na poslu?”
Luis je završio srednju školi prije dvije godine, ali nije želio na fakultet pošto nije pronašao ništa što ga je zanimalo previše. Tada se odlučio zaposliti u poznatoj radionici u gradu. Popravlja automobile i, u slobodno vrijeme, kad nema posla, popravlja svoje auto, te ga preuređuje, boji ga, itd...
“Za pola sata počinjem raditi.” –odgovorio je.
“Djeco, budite dobri i slušajte mamu dok se ne vratima.” –rekao je tada dizajući se sa stola.
“Već ideš?” –začudila sam se.
“Aha. Imam važan posao. Vidimo se večeras!” –poljubio je moju mami i izašao je iz kuće.
Tata je često imao puno posla pošto je bio odvjetnik. Ponekad bi samo sređivao neke papirologije ili bi izviještavao obitelji o odluci kome će što pripadati kad bi neka osoba umorla, ali ponekad je imao važne slučajeve kao tužilac i to je bilo dosta teško jer u ovakvim malim gradičima se često dešavalo ubojstvo, pa je i na tome trebao raditi.
“Tata i Luis su ti skoro pojeli kolač. Morala sam ga skrivati sve dok se ti nisi pojavila!” –uzvratila je moja mama, a ja sam se nasmijala.
“Uvijek isti problemi s njima!” –tada sam čula trubu automobila. “To je Nash. Idem! Vidimo se!”
Uzela sam školsku torbu iz dnevnog boravka i istrčala sam iz kuće, zalupivši ulaznim vratima. Ušla sam u Nashov automobil, pozdravila sam ga i nasmiješila sam mu se.
“Naspavana?” –upitao me Nash.
“Moglo bi se reći. Idemo?” –pogledala sam ga, a on je samo klimnuo glavom.
Jedva sam čekala da se stignemo do škole kako bi ju vidjela jer dugo nisam i kako bi, naravno, pogledala koje su to nove osobe došle iako se nisam željela družiti s njima. Pratila sam maglovit put do škole. Ujutro i navečer bi bila najveća magla i moralo se paziti na cestama pošto su se lako dešavale sitne nesreće. Iako je bila magla, vidjela sam vrh svoje škole iz daljine, pa sam se nasmiješila i čekala trenutak da Nash parkira auto u veliko školsko dvorište. Napokon smo došli i do škole. Izašli smo iz auta kad je moj prijatelj parkirao i krenuli smo prema školskom ulazu. Moja škola, “Holton Institute”, je bila podosta velika iako nije bilo previše učenika u njoj. Bilo ih je dovoljno da svi znaju sve o svakome. Ljudi su me pozdravljali dok sam hodala prema ulazi, a i ja sam njih. Ispred školske su stajali Gina, Emmalee i Samuel koji su pričali međusobno, a onda me Samuel primjetio i okrenuli su se prema meni nasmiješeno.
“Dobro došla na novu školsku godinu!” –rekao je Samuel.
“Hvala, hvala i nadam se da će uskoro proći!” –dadala sam i poljubila svoje prijateljice u obraz.
“Vidimo da si se naspavala.” –nastavila je Emmalee. “Kako si?”
“Ma dobro sam. Super sam se naspavala, a i inaće sam bila navikla buditi se ovako rano jer sam pomagala baki i njenim sestrama!” –odgovorila sam.
“Prvi sat imamo Povijest, pa Biologiju.” –uzvratila je Gina. “Ne znam s kim ćeš ti biti jer večina ima svoga para!”
“Uf, nadam se da mi neće staviti nekog debila ili debilku!” –zanijekala sam.
“Možda mogu nagovoriti da ja budem s tobom, a da moj par bude s tvojim!” –nastavio je Nash.
“Nash, prestani ju šmekati!” –nasmiješio se Samuel.
“Samo joj želim pomoći!” –ljutito će ovaj drugi.
Ja sam se nasmijala i zanijekala. Znala sam da Nash ne osjeća prema meni ništa više od prijateljstva jer se nas dvoje znamo od djetinjstva i naše obitelji su bile oduvijek povezane i družile su se. Zvonilo je i ušli smo u školu. Bilo mi je čudno hodati po onim hodnicima nakon dugo vremena, ali nadala sam se da ću se uskoro naviknuti. Puno dečkiju su mi se šmiješkali dok sam hodala prema razredu, a ja sam ih samo pozdravljala iako mi je bilo čudno što su toliko gledali u mene. Ušla sam u razred i svi su se okrenuli prema meni. Pozdravili su me, kao i ja njih, pa sam sjela na svoje mjesto, iza Nasha i pričekala da profesorica McJak dođe. Pogledala sam prema vratima i primjetila sam kako tiho ulazi i tada su svi utihnuli. Bila je starija žena, bucmasta, ali jako simpatična. Nosila je svoju tamnu kosu, sa pokojom sijedom, u punđu, i nosila je uski okvir naočala kako bi njene zelene oči bolje vidjele.
“Oh, Rita, vratila si nam se!” –nasmiješila mi se.
“Morala sam!” –podigla sam pogled prema njoj.
“I gdje si bila?”
“Kod bake na selo kraj Texasa!”
“Išla si pocrnit, ha?”
“Ne baš. Zašto?”
“Pa vidim da si dobila odličan ten!”
“Oh, hvala, ali nisam previše primjetila! Haha!”
Na to se cijeli razred počeo smijati kao i ona. Nakon nekoliko minuta pričanja smo započeli za satom. Profesorica je pisala na ploči i objašnjavala nam je gradivo. Dok je pričala sa štreberima, pogledala sam kroz prozor pošto sam voljela sjediti kraj njega. Primjetila sam kako se prekrasan Mercedes-Benz crne boje parkirao na školskom parkiralištu.
U mom gradu nisam još niti jednom vidjela onako lijepog automobila pogotovo jer ljudi nisu bili previše bogati u mojim krajevima. Netko je izlazio iz njega, ali Emmalee me prekinula jer se me potapšala po ramenu, pa sam se morala okrenuti prema njoj.
“Ideš s nama na kavu nakon škole, jelda?” –upitala me.
“Naravno. Pa kakvo je to pitanje?” –zanijekala sam osmijehom. “Nakon ovog sata nam je marenda, jelda?”
“Da. Moramo što prije sići dole kako bismo uzeli najbolje mjesto jer inaće će biti krcato!” –dodala je.
“Ok, ok, nema problema!” –okrenula sam se i pogledala koroz prozor, ali osobe koje su izašle iz automobila nije bilo nigdje.
Pomalo sam uzdahnula, ali nastavila sam gledati u profesoricu i pratiti njenu nastavu iako me zanimalo tko vozi ono čudo od automobila. Zvonilo je za odmor. Svi smo se dignuli sa stolica, pozdravili smo profesoricu koja nas je nasmijnešeno ispravila iz razreda i spustili smo se u školsku kantinu gdje su učenici več čekali u red za doručak. Školska kantina je bila dosta velika i imala je puno stolova na kojima su neki učenici več sjedili. Moje društvo i ja čekali smo u redu, a nadala sam se da će ono jutro biti nešto dobro na jelonvniku. Uzela sam jabuku, bocu vode, kruh i salamu, pa sam ih stavila na tacnu i uzela uobičajeno mjesto na kojem smosjedili od prvog srednjeg. Sjeli smo svi zajedno, kao i svaki putm, pa smo započeli s doručkom, naravno, zezajući i pričajući.
“Ove subote disko?” –upitao je Samuel.
“Uf, da, da, normalno!” –nasmiješila se Emmalee. “Jedva čekam da se opet isplešem!”
“Znaš, Rita, zatvorili su ljetni disko, a otvorili ono zimsko. Ima dosta ljudi koji već izlaze ondje!” –rekla mi je Gina.
“A da? A gdje to? Nije valjda da su ponovo otvorili “Old”?” –pogledala sam u nju.
“Ma kakav “Old”!” –zanijekao je Nash. “Otvorili su “Disko party”! Ime nije ništa posebno, ali unutra je mrak! Stavljaju dobru mjuzu, napokon, i ekipa je isto jako dobra!”
“Oh, nemoguće! Ja odem na neko vrijeme i vratim se kad se nešto novo dešava!” –uzdahnula sam. “Ej, znate od koga je onaj Mercedes parkiran ispred škole?”
“Tko ne zna!” –dodao je Samuel. “Od novih učenika!”
“Zar su bogati?”
“Izgleda. Mama je kučanica, kako sam ja čula, a tata... hm...” –uzvratila je Emmalee.
“Neki doktor, ja mislim!” –pomogla je Gina.
“Aha...” –rekla sam i pojela svoj zadnji komadić sendviča.
Slučajno sam pogledala prema ulazu i primjetila sam kako cura i dečku ulaze unutra. Nisu mi bili poznati, pa sam predpostavila da su to novi učenici. Cura je imala sličnu frizuru kao i ja, ali šiške su joj bile puno duše, stajale su sa strane, i imala je stepenastu crnu kosu, a oči su nam bile iste: kestanaste smeđe oči. Dečko kraj nje imao je tamno plavu kosu i svijetle oči. Kosa mu je bila pomalo porazbacana kao Samuelu i Luisu, ali puno duža. Prošli su kraj mene, ja sam pomakla pogled, pa sam se okrenula kako bi vidjela gdje će sjesti. Sjedili su za stolom sa svojim doručkom. Predpostavila sam da su ih uzeli od kuće.
“Šta je bilo?” –upitao me Nash.
“Ništa, ništa. Zagledala sam se u nove učenike!” –odgovorila sam mu se. “Ako to jesu oni!”
“Aha. Ona cura je Savana, a ono je njen dečko Conner!”
“Sladak, jelda?” –nasmiješila mi se Emmalee, ja sam samo zanijekala i nastavila sam s jabukom.
Pogledala sam kroz prozor i vrijeme. Bilo mi je jako čudno što je nebo bilo predivne plave boje koju sam rijetko viđala u San Boli, a češće kod bake. Nasmiješila sam se i osjetila lagani povjetarac. Okrenula sam se, pošto prozori nisu bili otvoreni, i vidjela kako se djevojke okreću prema ulaznim vratima kantine.
“Hah, evo ga Travis, Savanin brat!” –uzvratila je Gina. “Cure se okreću za njim, ali čini se da on nikoga ne primjećuje!”
Pomakla sam pogled i vidjela visokog dečka plavo – smeđe kose i čarobnih smeđo – žutih očiju. Također je oblačio širu odjeću poput moga brata i mojih prijatelja. Oko vrata je nosio srebrni lančić koji je nestajao u majici i u ušima je imao slušalice. Pogledala sam ga od glave do pete i bio je prezgodan. Dugo nisam vidjela onako zgodnog dečka. Prolazio je kraj mene, pogledao me i nasmiješio mi se, kao i ja njemu. Okrenula sam se i pogledala svoje društvo koje je sumnjičavo gledalo u mene.
“Što je...?” –zbunjeno sam pitala.
“Znaš dobro što je!” –nasmiješila se Emmalee. “Čini se da se Travis zainteresirao za tebe! Inaće se niti jednoj curi nije nasmiješio!”
“Pa? Valjda jer sam toliko buljila u njega.” –porumenila sam i čudila se sama sebi.
“Buljile smo i mi ostale, pa nas nije ni pogledao!” –dodala je Gina.
“Ma vi cure ste poludjele! Ne znam što vidite u njemu!” –uzvratio je Nash.
“Normalno kad si dečko!” –rekle smo istovremeno, a Samuel se okrenuo prema meni.
“Nisi li rekla da te ne zanima?” –nasmiješio mi se.
“Pa ne zanima, ali samo sam mu odgovorila!” –zanijekala sam.
Društvo je nastavilo pričati, a ja sam se okrenula kako bi ga još jednom vidjela. Primjetila sam kako je Travis gledao u mene osmijehom, a Savana i Connor ozbiljno. Okrenula sam pogleda i nastavila sam se zezati sa prijateljima. Nedugo zanim je zvonilo, pa se školska kantina polako praznila. Sjetila sam se da sam zaboravila novčanik, pa sam im rekla neka nastave i da kažu profesorici da ću malo zakasniti. Potrčala sam prema kantini i prmjetila sam kako Travis izlazi iz nje. Pogledala sam u njega, kao i on u mene, pa sam ulazila unutra.
“Oprosti?” –prekinuo me njegov grub muški glas, ali istovremeno nježan. Okrenula sam se i vidjela da gleda u mene. “Je li ovo tvoje?”
Pokazao mi je moj rozi novčanik pun svih mogučih papirčica. Uzdahnula sam i otišla prema njemu.
“Je, da! Hvala!” –uzela sam ga natrag. “Zakasnit ćeš na sat, ako ne požuriš!”
“Profa iz Biologije kasni, pa mi je svejedno!” –rekao mi je.
“I ti ideš na Biologiju?”
“Aha. Požuri jer mi se čini da će ipak ona stići prije nas!” –pokazao mi je prema hodniku i vidjeli smo profesoricu kako ulazu i zatvara vrata za sobom.
Požurili smo korak ne progovarajući ni rijeć do razreda. Otvorili smo vrata i primjetili kako cijeli razred gleda u nas, kao i profesorica. Naša profesorica iz Biologije, gđa Walters, bila je mršava, vitka i mlada. Promatrala nas je svojim zelenim očima, micajući svoju plavešiške s očiju.
“Oprostite.” –rekli smo istovremeno.
“Sve je u redu.” –uzvratila je. “Usput, Rita, Travis, vi ste u paru pošto oboje nemate nikoga!”
Pogledali smo se, slegnuli ramenima i krenuli prema našem mjestu koje je stajalo u zadnjem redu kraj prozora. Sjeli smo na svoje mjesto, izvadili bilježnice iz torbe i poslušali profesoricu koja je započela sa satom. Primjetila sam kako me Travis gleda krajičkom oka i pomalo mi je bilo neugodno jer nisam znala koji je razlog zbog kojeg čini to. Okrenula sam pogled i vidjela kako Emmalee i Gina gledaju u mene osmijehom.
“Slušajte, sutra ujutro idemo u zoološki vrt kako bismo započeli proučavati životinje. Budite u osam ispred škole i nemojte kasniti!”
-nastavila je profesorica.
Svi smo bili sretni jer smo znali da će nas duže zadržati i da ćemo zakasniti na neki sat, a to smo doista i željeli. Dok je profesorica držala sat, ja sam ju pratila i pisala pošto nisam imala što raditi, a moj partner je večinom samo šutio.
“Nisam te viđao prije.” –prekinuo me u pisanju, a ja sam samo podignula pogled prema njemu.
“Bila sam kod bake. Inaće živim ovdje otkad znam za sebe!” –rekla sam mu. “To bi ja za tebe trebala reći!”
“Nedavno sam se preselio, ali to sigurno već znaš!”
“Da, znam... Kako to?”
“Tata je dobio bolji posao.”
“Kirurg?”
“Da.”
Na to sam samo klimnula glavom pošto sam znala kratku pričicu o njegovoj obitelji. Okrenula sam se i nastavila pratiti profesoricu koja je, neuspješno, pričala pošto ju skoro nitko nije slušao. Travis više nije progovorio sa mnom ni riječ do kraja sata. Zvonilo je, pokupio je svoje stvari i odmah je izašao iz razreda, a ja sam gledala zbunjeno za njim. Nije me ni pozdravio, nije me ni pogledao...
“Rita, ideš?” –Emmalee me prekinula u razmišljanju.
Društvo me čekalo već izvan razreda. Nasmiješila sam i se i krenula sam za njima, ali razmišljala sam o Travisu. Nešto me privlačilo kod njega, ali nisam znala što točno. Gledala sam prema podu sve dok nismo prolazili kraj školskih ormarića. Podignula sam pogled i ugledala Travisa, Savanu i Connera kako gledaju prema meni. S neugodnošću sam pogledala s druge strane i požurila korak za prijateljima.
“Počela si pričati s Travisom, ha?” –pogledala me Gina.
“Jesam.” –odgovorila sam.
“Jako čudno! Pitam se zašto s nikim drugim ne priča.” –nastavila je ona.
“Ah, ne znam. To moraš njega pitati! Samo smo progovorili nekoliko riječi!”
“Uf, Rita, dečko je buljio cijelo vrijeme u tebe. Pogotovo sad kad smo prolazili kraj njega!” –Emmalee se okrenula prema meni.
“Možete li prestati pričati o njima?” –zanijekao je Nash. “Od jutra ih spominjate!”
“Ljubomoran si?” –nasmiješila se Emmalee.
“Nemam na koga biti jer znam da ste vi moje!” –nasmiješio nam se.
Mi smo zanijekale i nasmiješile se i njemu, također. Okrenula sam se i vidjela Travisa kako gleda u mene. Nasmiješila sam mu se i nastavila sam pričati s društvom.
“Zanima te dečko?” –tiho me upitao Samuel.
“Ne, ne. Zanima me samo zašto bulji toliko u mene!” –odgovorila sam mu ozbiljno.
“Možda mu se sviđaš.”
“Kako se mogu sviđati osobi kuja me zna samo sat vremena?”
“To ćeš ti morat saznati!”
“Samuel, poludio si! I da se zanima za mene, boli me briga! On mene ne zanima!”
Samuel je samo zanijekao nasmiješeno i nastavio je pričati s Nashom dok sam ja i dalje razmišljala o Travisu i to me jako živciralo pošto nisam htjela imati nikakve veze s njim niti razmišljati o njemu.
Došao je kraj školskog dana. Pošto sam se dogovorila s prijateljima da ću ići s njima na kavu, ušla sam u Nashov auto u kojem nas je bilo pet: Emmalee, Nash, Gina, Samuel i ja. Večinom smo se znali gurati pošto se nikome nije dalo ići pješke, a samo je Nash dolazio autom u školu. Naravno, išli smo u “Solarisu”, sjeli na uobičajeno mjesto i naručili piće. Pošto je vani bilo prohladno, odlučila sam uzeti čaj od vanilije i jagode jer je imao prekrasan miris i okus pogotovo.
“Drago mi je što sutra nećemo imati nekoliko sati.” –rekla je Emmalee. “Profa iz Biologije nas uvijek vodi nekamo!”
“Da. Izgleda da ona jedina kuži šta se treba raditi!” –nastavio je Samuel.
“Aha. Ponijet ću digitalni da se malo slikamo i slikamo okoliš!” –uzvratila je Gina.
“Gina, otkad ja tebe znam ti stalno ideš negdje s digitalnim. Nigdje te nema bez njega!” –nasmiješio se Nash.
“Normalno kad ona voli fotografiju i želi se baviti time. Šta je tu sada loše?” –pogledala sam ga oštrim pogledom.
“Nisam mislio ništa loše. Šta ti je? Nešto si živčana!”
“Ništa, ništa. Oprosti!” –prislonila sam glavu na ruku i pogledala sam kroz prozor pijući polako topli čaj.
S prozora sam shvatila da prijatelji gledaju zbunjeno u mene i nastala je tišina samo na nekoliko minuta. Dok su svi oni pričali, smijali se, ja sam gledala u nebo i primjetila kako postaje sve tamnije i tamnije. Znala sam da bi uskoro mogla početi kiša, što me više i nije čudilo jer je to bio jako kišni grad. Sunca nije ni bilo jer su ga kišni oblaci sakrili, pa je grad bio pomalo taman, melankoničan. Uzdahnula sam. Htjela sam biti kod bake sa svojim društvom i uživati uz prekrasno vrijeme, ali znala sam da to neće biti moguće. Prošlo je više od sat vremena i onda sam ja odlučila pozdraviti prijatelje i otići doma polako. Nash me želio, kao i uvijek, odbaciti kod kuće, ali sam mu rekla da bi htjela uhvatiti malo sviježeg zraka i prohodati pošto dugo nisam. Platila sam svoje piće i izašla iz kafića. Polako sam krenula prema kući i promatrala okolinu. Skoro nikoga nije bilo na trotoarima i rijetko su prolazili automobili. Više se nisam obazirala na vrijeme nego samo na Travisa. I dalje me živciralo što sam razmišljala o njemu kad nije bilo razloga, ali nisam se mogla kontrolirati. Htjela sam znati zašto me toliko promatra i zašto me njegova sestra i njen dečko također gledaju. Razmišljanje je bilo toliko dugo da nisam ni primjetila kako sam se već približavala kući. Zanijekala sam i ušla.
“Doma sam!” –viknula sam, ali nitko nije odgovarao.
Čudilo me što mame nije bilo doma pošto je ona večinom kuhala. Nisam ni osjetila miris hrane. Ostavila sam školsku torbu u dnevni i otišla u kuhinju gdje me dočekala mamina poruka:”Rita, išla sam s prijateljicama na kavu. Napravi ručak za sve nas! Vračam se brzo. Mama”. Uzdahnula sam i primila se posla. Izvadila sam krumpir iz kutije, koja je stajala kraj frižidera, i malo mesa iz frižidera. Počela sam rezati krumpir i onda sam pomislila kako bi dobro bilo da se sve to brže obavi. Pogledala sam kroz prozor da li netko prolazi onuda, zatvorila sam zavijese i započela s ručkom. Fokusirala sam se na njega, podignula sam svoje ruke i zamišljala kako se krumpir sam reže i ulje samo stavlja u lonac na špaheru. Lonci se počeli polako dizati sa kuhinjskog stola i lagano su letjeli prema špaheru, nož je počeo rezati krumpir na brzinu, a ja sam samo nasmiješeno promatrala. Začudila sam se što mi je to uspjelo jer inaće sam mogla samo kratke i male magije upotrebljavati, a ova je već bila malo veća. Bila sam sretna što sam naučila nešto novo i što mi se magija jačala. Stavila sam meso sa se peče u rernu i fokusirala se na svijetlo koje je stvaralo toplinu. Htjela sam da meso bude što prije gotovo kako moji ne bi shvatili da sam se prekasno vratila doma. Tada sam čula automobile. Provorila sam kroz prozor i vidjela kako Luis, mama i tata parkiravaju svako svoj automobil. Panika me uhvatila jer nisam htjela da me otrkiju kako upotrebljavam svoje moći, pa sam počela mahati rukama ne znajući što napraviti. Odjednom se sve zaustavilo, pa sam uzdahnula i otišla provjeriti krumpire. Čula sam otvaranje vratiju i jednoglasno pričanje. Okrenula sam se prema vratima kuhinje i pričekala da netko uđe.
“O, Rita, radiš ručak, ha?” –Luis je otvorio vrata. “Nećemo umrijeti?”
“Hah, neću ti više raditi ručak, pa ćeš umrijeti od gladi.” –pogledala sam ga ljutito.
“Bok, Rita!” –pozdravio me tata odlazivši prema svojoj sobi na katu, a slijedio ga je i moj brat, pa je mama ušla.
“Oprosti, ali nisam imala vremena da ga ja napravim. Vidim da si brzo obavila!” –rekla mi je mama osmijehom.
“Jesam, jesam!” –nacerila sam se.
“Drago mi je. Naučila si...” –otvorila je vrata kuhinje. “...prakticirati magiju! Smanji grijanje za meso!”
Zatvorila je vrata, a ja sam uzdahnula. Uvijek sam se pitala kako me može otkriti, a nije imala moći za oktrivanje.
