Život ide dalje - 1. poglavlje
"Ipak nisam uspjela izdrzati! Morala sam objaviti novu knjigu vec danas!!!
Recite mi kako vam se cini! Hvala unaprijed!"
Djevojka je spremala svoju putnu torbu. Stavljala je majice, hlače i sve potrebne stvari u nju. Bila je tužna. Njene tamno smeđe oči bile su pune suza, a crna kosa, koja se pomalo presijavala na ljubičastu, padala joj je niz lice. Samo patnja i bol se nalazila u njoj. Izgledala je izgubljeno, samo, kao da nikoga nije bilo kraj nje. Duboko je uzdahnula. Nije se osjećala dobro. Trebala je nekoga. Trebala je nečiju potporu. Podigla je pogled. Gledala je u zid pun slika na kojima se ona smiješkala, na kojima se vidjelo da je ona uživala. Počela ih je skidati i polako stavljati u album koji je stajao na torbi. Kucali su na vrata. Podigla je pogled. Ušao je visoki dečko, dobro građen. Imao je tamnu kosu, ne predugu, pošto je bio skoro čelav, a tamne oči su gledale u nju.
„Spremna si?“ –upitao ju je nježnim glasom.
„Jesam. Reci mami da dolazim odmah!“ –odgovorila je. „Moram samo staviti nekoliko stvari unutra i gotova sam!“
„Uzmi koliko god želiš vremena.“ –rekao joj je i izašao je iz sobe.
Silazio je niz stepenice i gledao je prazne plave zidove na kojima su nekada stajale slike i razni ukrasi. Zastao je i uzdahnuo je. Prema njemu je hodao prekrasan zlatni retriver. Bio je dosta veliki. Sjeo je ispred njega i promatrao ga je tužnim očima.
„Znam, Pogo. I ja sam tužan!“ –potragao ga je.
Dlaka mu je bila mekana i nježna, te svijetlucava na laganom ljetnom suncu koji je ulazio u praznu kuču. Dečko je nastavio hodati. Ušao je u dnevni boravak u kojem je sjedila još jedna djevojka. Okrenula se prema njemu. Bila je prekrasna. Imala je dugu valovitu smeđu kosu i nježno lice, ali oči su joj bile plavkaste boje. Nije vidjela. Bila je slijepa skoro od djetinjstva.
„Alex, ti si?“ –upitala je djevojka.
„Da, Angel.“ –odgovorio je i sjeo je kraj njega, a Pogo je legao ispred njih.
„Kako je Hope?“
„Drži se. Nadam se da će biti dobro u buduće!“
„Nadam se i ja. Učinit ćemo sve da se osjeća bolje!“
Klimnuo je glavom. Začuo je korake i okrenuo se prema vratima. Ušla je žena u radim četrdesetim godinama. Visoka, zgodna za svoje godine, valovito smeđe kose i tamnih očiju poput njegovih. Oblačila se jako poslovno.
„Hope je spremna?“ –upitala ih je.
„Jesam, Manuela!“ –Hope je silazila niz stepenice noseći putnu torbu.
„Oh, tu si!“ –nasmiješila joj se. „Alex, pomozi joj sa stvarima!“
„Nema potrebe. Mogu sama, stvarno!“ –rekla je.
„Pomoći ću ti. Nije mi problem!“ –Alex je izlazio iz dnevnog boravka.
„Hvala...“ –rekla je gledajući ga, a on joj se nasmiješio dok je nosio njenu putnu torbu.
„Alex, hoćeš li ti voziti njen auto?“ –upitala ga je Manuela.
„Da, mama. Hope i ja smo se već dogovorili oko toga!“ –odgovorio je otvarajući vrata.
„Angel, možeš li?“ –majka se okrenula prema kćerki koja joj se približava.
„Živim od šeste godine ovako. Kako neću moći?“ –nasmiješila joj se Angel. „Idemo, Pogo!“
Pas je podignuo pogled i potrčao je za njom, pa je izašao iz kuće. Hope je nesigurno izlazila vani. Bilo je jako sunce, sve je miriralo na ljeto, a amtosfera je bila prekrasna i idilična. Alex je stavljao njenu putnu torbu u njen crni Jaguar spuštenog krova, Angel i Manuela su ulazile u auto, a Pogo je mirisao travu kraj nje. Pogledala ga je i uzdahnula je, a zatim se okrenula prema kući. Bila je prekrasna, velika. Obitelj joj je bila podosta bogata i oduvijek je mogla imati šta god je željela. Zatvorila je oči. Vjetar je lagano puhao i prolazio kroz njenu kosu. Prisjećivala se prekrasnih trenutaka provedenih u onoj kući i u dvorištu. On je bio prazan tada, a inaće je bilo puno igračaka u njemu.
„Možemo krenuti?“ –upitao ju je Alex.
„Da.“ –odgovorila je i sjela je na suvozačevo mjesto.
Alex je sjeo na vozačevo mjesto. Auto njegove majke se udaljavalo od kuće, a on je vozio za njom. Hope je gledala u kuću koja je bila sve dalje i dalje, a Pogo je cvilio na stražnjem sjedalu. Pogledala ga je. I ona je bila tužna poput njega. Okrenula se naprijed i gledala je cestu u tišini. Lagana glazba je svirala, a vjetar im je davao ugodan osjećaj pošto je vani bilo pakleno vruče.
„Koliko ima do Moharesa?“ –upitala je Hope.
„Deset sati. Trebali bismo biti doma oko ponoći!“ –odgovorio je. „Zaustavit ćemo se za ručak i pauzu!“
„Dobro.“
„Vidjet ćeš da će to proći, Hope! Prebrodit ćeš sve!“
„Znam. Hvala na svemu! Tvoja obitelj mi je puno pomogla ovaj tjedan!“
„Ma nema problema. Znaš da se poznajemo otkad smo bili mali!“
Klimnula je glavom i nastavila je šutiti. Promatrala je grad kojeg možda nikada više neće vidjeti, u kojem je živjela skoro osamnaest godina, u kojem je obožavala izlaziti. Bila je tužna i melankonična. Srce joj je ubrzano kucalo. Progutala je knedlu i smirivala se. Alex ju je, svako toliko, gledao krajičkom oka. Uzdahnuo je i on. Znao je dobro kako se osjećala u onom trenutku.
Vozili su se satima i šutili su. Nisu znali o čemu bi mogli pričati. Slušali su ugodnu glazbu sa cda i bili su jako mirni. Hope je promatrala gradove, kroz koje su prolazili, ili samo ceste, a Alex je gledao u cestu pošto se morao usredotočiti na vožnju. Alex je vidio kako se njegova majka zaustavlja kraj benziske crpke, a blizu je bio restoran. Znao je da je vrijeme ručka, pa ju je slijedio i parkirao je automobil kraj njenog. Hope i on su izašli iz automobila. Djevojka je pustila Poga iz njega, a on je odmah potrčao prema travici, kraj restorana.
„Idite vi. Doći ću uskoro!“ –rekla je i slijedila je psa.
Alex i Manuela su gledali za njom, pa su se tužno pogledali.
„Misliš li da će biti dobro?“ –upitao je Alex.
„Ne znam, ali učinit ćemo sve da joj pomognemo.“ –odgovorila je majka.
„Idemo? Gladna sam!“ –rekla je Angel.
Njih dvoje su se okrenuli prema njoj i polako su hodali prema restoranu pošto Angel nije mogla brzo hodati jer je hodala uz njih kako nebi pala. Hope je gledala u psa. Zatvorila je oči jer je osjećala da bi joj srce moglo puknuti, pa se tako pokušavala smiriti. Osjetila je kako ju netko grebe šapom. Otvorila je oči i spustila je pogled. Pogo je gledao u nju. Kleknula je i zagrlila ga je.
„I meni će nedostajati, Pogo!“ –uzdahnula je, a on je zacvilio
Dignula se i otišla je s njim do automobila. Otvorila mu je vrata i skočio je unutra, pa je zaključala auto i otišla je prema restoranu. Ušla je unutra. Vidjela je Alexa, Angel i Manuelu kraj prozora kako se smiju i zabavljaju se. Spustila je pogled i otišla je prema wcima. Obavila je nuždu i onda je stala ispred ogledala. Uzdahnula je. Bila je jako blijeda. Oprala je ruke i otišla je k društvu. Sjela je kraj njih i gledala je u stol.
„Dobro si?“ –upitala je Manuela. „Jako si blijeda!“
„Dobro sam, hvala.“ –odgovorila je Hope. „Nisam dobro spavala već nekoliko noći, pa možda zbog toga.“
„Ne brini se. Spavat ćeš ti odlično kod nas! Super je atmosfera!“ –uzvratila je nasmiješena Angel.
„Nadam se, stvarno, jer mi treba malo sna!“ –rekla je.
„Možeš spavati u autu. Ovako i onako će potrajati put!“ –pogledao ju je Alex.
„Hoću. Volim spavati dok putujem!“ –nasmiješila se ona.
I ostali su se nasmiješili. Bilo im je jako drago što se smiješkala i što nije bila tužna. Pričala je s njima kao da nikada i nije bila tužna. Smiješkala se. Uživala je u njihovom društvu i razgovoru.
Kišni dan. Mokre ceste. Sretna obitelj u automobilu. Tata, mama i trogodišnji sinčić. Prekrasna obitelj kakvu bi svi poželjeli imati. Skladna. Nisu se svađali. Roditelji su bili jako lijep par. Smiješkali su se jedno drugome pričajući i, svako toliko, gledajući malenu bebicu kako spava na stražnjem sjedalu automobila. Odjednom je muškarac izgubio kontrolu nad voladom.
„Hope!“ –proderao se Alex, a ona se naglo probudila u suzama. „Dobro si? Dobro si?“
„Da. Samo sam imala noćnu moru!“ –uzdahnula je brisajući suze.
„Bit' ćeš dobro, Hope!“ –rekao je nježnim glasom. „Stigli smo!“
Bila je noć, ljetna i topla. Djevojka se okrenula. Vidjela je lijepu kućicu s automobilom ispred nje. Predpostavila je da je to Alexov pošto su došli s maminim autom. Bila je velika kućica na dva kata. Izašli su iz automobila. Pustili su psa vani koji je, odmah potrčao na travu. Manuela je otvorila vrata kuće. Alex je nosio Hopeinu torbu na drugi kat, a ona ga je slijedila. Otvorio je vrata. Bila je jako lijepa soba, s bračnim krevetom, jednim velikim ormarom, radnim stolom i televizijom.
„Ovo je nekada bila moja soba.“ –rekao je Alex. „Nadam se da ti se sviđa!“
„Jako je lijepa!“ –pogledala ga je. „Žao mi je što sam te izbacila iz tvoje sobe!“
„Uf, ma nema problema! Ja imam prostoriju u podzemlju. Ono mi je ko druga soba, pa se osjećam i tamo dobro!“ –nasmiješio joj se. „Sigurno si dobro?“
„Da, Alex. Ne trebaš se brinuti!“
„Dobro. Odmori se, Hope! Vidimo se sutra ujutro!“
„Hvala ti na svemu... Opet!“
Nasmiješio joj se i izašao je iz sobe. Djevojka je skinula odjeću sa sebe i iz putne torbe je izvadila majicu na bretele i kratke hlačice. Obukla se. Izvadila je, također, okvir za sliku. Stavila ga je na noćni ormarić, pa je legla na krevet i zaspala je. Na slici je bila obitelj koju je sanjala.
